Prof. dr. sc. Nada Grgurić
Na otvorenju izložbe slika u Tuhlju uz božićnu priredbu 1997g.
Slike Marijana Zanoškog ukazuju nam da Hrvatsko Zagorje, a mogu tu sa ponosom kazati naš Tuhelj, ima sjajnog slikara, ukorijenjenog u etničkoj duši zagorskog podneblja. Marijan Zanoški nije epigon (imitator). Slikarstvo mu je neosporan i individualan pronalazak: osjećamo da pripada hramu reprezentacije svojeg podneblja. Njegovo slikarstvo se temelji na sintezi imaginitivnog i realističkog, kolorističkog i linijskog, intuitivnog i racionalnog, lirskog i ekspresivnog. Zanoški s jedne je strane lirik i perfekcionist u pristupu, dok s druge strane je sugestivni kolorist, pritajeno impulzivan u gesti i suspregnuto strastven u doživljaju.
Marijan Zanoški kroz svoj rad i život kreativno raste. Disciplinirano rješava veoma teške likovne probleme. On je stvaralac koji se ne zadovoljava površnošću. Njegove slike sadrže unutarnji doživljaj viđenog i ostvarene su velikim maštovitim i zanatskim dometom, što potvrđuje Marijana Zanoškog kao čovjeka koji neprekidno istražuje i napreduje a to je bitno. Sve to daje naslutiti, da je Zanoški otvoren prema istraživanju i da će sebe uvijek pomaknuti u sve veću likovnost a i u svoj osobni napredak (rast).
Poželimo stoga našem mještaninu Marijanu Zanoškom da nastavi radom na svojim umjetničkim ostvarenjima, na ponos našeg Hrvatskog Zagorja, a posebno našeg svima nam dragog Tuhlja.
 Predgovor katalogu na izložbi slika u dvorcu »Gredice« u Zaboku 1996.g.
Vikendauškim veltnšaungom fpropaušteni pejzauži, desetletjima sustauvno i skoram vničeno gospodaurstvo, totaulno do deske tautski pokraujeni agrauri i zelejni plauni, sprklejtimi naučinami i idejolouški nafutranimi, a pounopregljiboko spout kouže zavlečenim i h mentaulne skloupe zadojenim, zapretili v jenem so cajtu kaj bi se naši traniki i jive, oblauki i hiže v amorfni mausi zgubili, vu unisouni bizauntinski jednaučbi.
Kaj je to denes jenem naušem poštenem slikauru z velkimi znatiželnimi očmi i z velikim pošteinim srcem, bogautom i veličajnom dušom, kaj mu je za fčiniti vu denešnjem dnevu, gda si človek, človeka išče, gda nigdo i nišer z jengovega brega videti nemre to kaj on vidi, kajti mu je vougel z jengovega vidikofca samo jengof. A to je ouno kaj nas zanima.
Gornjosutlaunskim prostourom zmet Cesargrauda i Miljane, Velkega Taubora i Velke Horvaucke zadaune je motifski i interesno predodrejeno slikarstvo Marijana Zanoškoga. Taktuj človek hoče-neče jednostauvno slikarom ili pojetom moura postauti, kajti Horvaucki i Tuheljski poutok graube i jaurke skupaj s paplinom je treiba na kipec deti, če se kaj spametnejšega ne pripeti, a kruze su i jive, traniki i houste, čiste hmite, opraune glih takšne tak iste kak na glažouviju. Naslikati se oune svouje i mouje vauše i nauše breige, trnauce, kruze i detele, najrajše pejzauže namaulati na glauže, naj se vidi naj se pokauže, kere nišer do zdej tak neje narisal, še mej kaj bi kaj taukšnega kaukšni pojeta napisal, se nauše puraune, gouske i rauce, zmed bregof vouske potouke, to listje kuruze, buče skošicami, to žlundrasto zelje, beilo i čerlejno koreje i paužulj bogečko vesejle i krvauvi žulj. I protilet i jejsen nisu drukči, ni lepši ni hujši. Ti kipci so bogauti, vesejli i puni kouk biseri v Horvaucki kruni.
Tak veliju kipci po glauži i popejvleju starinsku popejfku z naših breiguf keiru čujeju i posljušaju samo zebrauni, kati tak nekaj za saukega i ni. Neje to več samo idila, pastorala bi rekli, nek prauvi trnauc, prauvo prafcauto trsje domaučom i nježnom roukom obdelauvano, prauva jiva kruzom i šenicom zaseijana, žmehkom mukom okaupana, tuj se prauf zaprauf i vidi kaj to človek obdelauvlje, čuva i pauzi, pak se ljubaf maur i troud v jejsen povrne i isplauti. Tuj i tam bi se mogouče, činiti moglo kaj na slikah človeka ni. No iza sega teiga je človek i zopet človek z velikim Č . Marijan Zanoški ni figurativec i animalist. Objekt je zanimanja jengovega i kakti prvo, majčica natura kouk daur Boužji i v jej i na jej produkti i rezultauti človekovih rouk. Popejfke h farbi s penzlinom spopejvane, oude so i himne Proseniku i Tuhlju, Zagorju i ceiloj Leipoj Naušoj Horvauckoj Domovini.
Vladimir Poljanec
 Sa izložbe slika u galeriji pošte u Jurišićevoj 13 u Zagrebu 1995.g.
(zabilježeno s video snimke iz TV emisije »SLIKOM NA SLIKU«)
Riječ je o rijetko iskrenom i profinjenom slikarstvu za koje nisu potrebne akademske titule. Za razliku od svojih slika umjetnik Marijan Zanoški daleko je od medijskog sjaja i blještavila jer živi i radi kao poštar u Hrvatskom Zagorju.
(Iz uvoda Tihomira Ladišića)
I manje upućenijim likovnim znalcima uz životopis će Marijana Zanoškog neizbježne biti asocijacije sa slavnim prethodnikom Ivanom Lackovićem Croatom, kojeg je slikarski i crtački nerv od poštarskog zvanja doveo do slikarskog poziva. No sličnosti prestaju već sa prvim susretom sa slikama Marijana zanoškog iako je riječ o slikarstvu na staklu morfološki i stilski izraslom na potki slikarske škole naive.
Koliko god bio uvjetan naziv spomenute škole, toliko su individualnost umjetničke vizije i osobna imaginacija bili jedini mogući kriteriji opstanka u godinama traženja svake umjetničke ličnosti. Marijan Zanoški je jedan od njih. Nedjeljivo vezan za svakodnevicu i rodno okružje Tuhlja tretirajući do minucioznosti svaki detalj krajolika, pažljivo nijansira paletu na putu do realističkog prikaza u kojem je u cilju ta njegova najčešća tematska preokupacija. Poetski realizam slikarski je jezik Marijana Zanoškog koji u izravnom kontaktu s promatračima u javnom prostoru zagrebačke pošte u Jurišićevoj, ponovo dokazuje magnetizam slikarske vizije.
Oka Rićko
Predgovor katalogu s izložbe slika u Klanjcu 1991.g.
 Marijan Zanoški svakodnevno susreće mnogo ljudi, zalazi u mnoge domove u Tuhlju i Klanjcu. Dočekuju ga s radošću ili ljutnjom, ovisno o pošiljci koja se krije u njegovoj velikoj kožnatoj torbi. Poznaju ga mnogi , ali malo je onih koji znaju da se njihov pismonoša u slobodnim satima osim svoje obitelji i okućnice u idilično mirnom zaseoku Proseniku bavi i slikarstvom. I to već desetak godina marljivo učeći i napredujući u svladavanju tehnike ulja na staklu, istodobno izgrađujući svoj stil oslobađajući se u tom procesu prvobitnih poticaja i uzora. A radeći uzori bili su naši poznati slikari-naivci okupljeni pod imenom hlebinske škole, čiju je tematiku i likovni jezik i Marijan u početku preuzeo. Marijan u tro vrijeme na tipičan način početnika, slika pejzaže tipićnije za Podravinu nego li za Zagorje s nizinama pokrivenih snijegom i malim kučicama okruženih ogradom i grupicama drveća. Na tim slikama Marijan eksperimentira s bojom u nekim u nekim pejzažima prevladavaju plavo- ljubičasti tonovi dok u drugim plamte jarko žuto-narančasti akcenti. Na figure u pejzažu nailazimo tek ponekad, no ni onda nisu stopljene s krajolikom već se u prvom planu odvajaju od njega. Kao da nisu srasle sa slikom i promatrajući ih osjećamo da je slikarev interes zapravo usmjeren prema pejzažu koji se proteže u dubinu slike. Instinktivno je tu činjenicu osjetio i opredijelio se za daljnji rad samo na pejzažu i sam Marijan. Slike iz njegove posljednje faze nastale su u protekle dvije, tri godine i sve su posvećene pejzažu. Pa čak unutar ove tematike primjećuje se razvojna linija i polagano usmjeravanje na još užu temu unutar tog kruga. Od prepoznatljivih zagorskih brežuljaka , njiva sa stogovima sijena, vinograda s klijetima na slikama se sve češće javljaju osamostaljene mase šuma ili čak pojedina stabla a boje se sužuju na skale zelenog ili smeđeg. Svi detalji su minuciozno obrađeni s ljubavlju i strpljenjem. Marijanove nas slike vode u neke nove pejzaže , tipične samo za njegov slikarski svijet.
I stoga je dobro da ih danas možemo vidjeti u Klanjcu, jer one su zapravo potekle iz ovog kraja.
Prof. Snježana Pintarić
Predgovor katalogu s izložbe slika u »Velikom Taboru« 1988.g.
 Poštar Marijan Zanoški iz Tuhlja ,sela Prosenik, mladi je slikar samouk, koji je osjetio potrebu da svoje doživljaje likovno izrazi još 1975.godine. Započeo je preslikavanjem prirode na tavanu svoje zagorske hiže, i to uljanim bojama na lesonitu. Samouk, kreativan i uporan u traženju svog likovnog govora. Ubrzo svladava teškoće slikanja na staklu. Prirodno znatiželjan i stvaralački s izrazitim talentom koji ga tjera da se što neposrednije slikarski izrazi, nastoji na staklo što točnije prenijeti realnost koja ga okružuje. Ali njegov unutarnji osjećaj za likovno time se ne zadovoljava. Radom i s iskustvom dolazi do spoznaje da likovno nije puko prenošenje realiteta. Započinje slike u akromatskim tonovima, tražeći u njima sklad i harmoniju i instinktivno osjećajući da će tako najlakše izraziti svoju potrebu za likovnim govorom. U centar stavlja ljudsku figure, one su u ovim ranim slikama vrlo izražajne, oslikan s mnogo ljubavi i topline.
Postepeno, mladi se umjetnik potpuno predaje pejzažu, koji postaje njegova likovna i životna preokupacija. Otkriva nam detalje predivnog zagorskog krajolika a svaki detalj u njegovim slikama ima vrijednost i ljepotu kompozicijske cjeline. Ovdje dominira izvanredna kompozicija, tonsko bogatstvo i specifična paleta prožeta crveno-ljubičastim tonovima. Težnja za bojom nadmeće se s fasciniranošću tonom pa na mnogim slikama vidimo nebo prikazano tonski a ostatak pejzaža koloristički što je sve ipak u skladnoj i lijepoj cjelini.
Marijan Zanoški daleko je odmakao od početničkog preslikavanja prirode: usavrši je svoj specifični likovni jezik, krećući se trnovitim putem slikara-samouka. Ali tamni tonovi postepeno kao da se uvlače u njegove pejzaže, možda kao sjene sjete jer ovaj talent nije još do sad dobo priznanje koje mu bez sumnje pripada. Rad suptilnog slikara Marijan Zanoškog tek čeka društvenu valorizaciju i priznanje. Zbog toga sa zanimanjem očekujemo nove izložbe ovog talentiranog sina Hrvatskog Zagorja.
Prof. dr. sc. Nada Grgurić
Iz predgovora katalogu s izložbe slika članova likovne grupe KUD-a Vilim Galjer u PTT klubu Zagreb, Jurišićeva, 1 u Zagrebu.
U amaterskom slikarstvu već je niz godina prisutna tendencija slijeđenja manire naive a tek rijetki su oni autori koji uspijevaju vlastitom imaginacijom i prije svega iskrenošću u slikarskom izrazu, izdignuti se iznad prepoznatljivih kanona dopadljivosti. Zanoški Marijan mnogim svojim slikama iznenađuje profinjenošću kojom tretira najsitniji detalj slikarskog pejzaža, minuciozno nijansira boju, inzistira na detalju i na realističnosti prikaza, međutim svojim slikam dostiže razinu jednog poetskog realizma te je daleko od puke imitacije hlebinske manire.
Prof. Nada Vrkljan Križić
U »Svijetu « povodom izložbe slika u dvorcu »Mihanović« u Tuheljskim Toplicama 1986g.
U prizemlju je famozna izložba ne baš naivna slikara Marijana Zanoškog, tuheljskog poštara iz obližnjeg Prosenika. Mlađahni Ivan Lacković Croata također je raznosio pisma. Nastavi li kako je počeo, taj će mladić daleko dogurati. Mislim, Zanoški. Zaista je krenuo Lackovićevim stopama. Pred njegovim platnima i staklima čovjek osjeti ono što osjeti jedanput ili dvaput na godinu: da stoji pred nečim istinski vrijednim.
Vladek Burić
 Na otvorenju izložbe slika u galeriji, »Zagrebačke banke d.d.« Zagreb, 1989.g.
Na večernjem otvorenju izložbe Marijana Zanoškog ne suočavamo se sa djelima tog zanimljivog slikara, nego i aktualnim stanjem u jednoj umjetnosti koja je potresla svijet sedamdesetih godina i našla se u vrhu zanimanja najvišeg kruga ljubitelja umjetnosti. I, eto, u trenutku u kojem su neki već čuli posmrtno zvono toj umjetnosti, ona se obnavlja iz vlastitog pepela poput legendarnog Feniksa: javlja neočekivano nov i darovit slikar koji potvrđuje da stari hrast nije mrtav: da iz njega izbijaju nove mladice.
Večerašnji izlagač Marijan Zanoški, živi u Tuhlju, po strani od glavnih tokova podravske naive, ali ne i izvan njih, on je, kazat ću slikovito, presadio u svoje Zagorje otpornu i žilavi biljku naive, koja, eto, raste na plodnom tlu svake neškolovane darovitosti. Kako vidimo, uspješno i plodno. I uvijek drukčije. U početku je Zanoški slikao po hlebinskoj formuli: rustični pejzaž pod plaštem snijega. Uglavnom. Ali i u tim ranim motivima već je prisutna ona specifična zagorska konfiguracija pejzaža, pitomog i plahovitog kao u Domjanićevim stihovima. Onaj koji poznaje ambijent u kojem živi Zanoški, odmah će prepoznati ljepotu i poeziju, koja ga okružuje sa svih strana poput nježnog zagrljaja dobre i darežljive zemlje. Živeći zaostalom rezervatu zemaljskog raja, Zanoški ne može slikati prizore pakla. Bilo što drugo.
Posljednjih je godina Zanoški zamijenio vizuru svojih zagorskih bregov detaljima šumaraka i šumskih čistina. Svoje Zagorje ne promatra više kao širokokutnu panoramsku snimku. Minuciozno, poput čipke, plete krošnje stabla koje koja okružuju proplanke osvijetljene reflektorskim svijetlom. Izmjenom klasične hlebinske vedute Zanoški je donekle izmijenio i neke stilske osobine: više ne slika široke plosne površine, stabla više nisi grafička mreža. Strpljivošću poentilista gradi zelene lisnate zastore krošnja, kojima zatvara osvijetljene čistine. U tome očito odstupa od podravske sheme. I time nas upozorava na svoju neovisnost i osobnost. Mi se nalazimo u zaštićenom području naive, osvojeni njezinom neposrednošću i magičnom ljepotom. Pozivam vas da se zajednički vratimo u zemaljski raj, čija nam vrata Zanoški širom otvara.
Predgovor katalogu s izložbe u galeriji »Zagrebačke banke d.d.« Zagreb 1989g.
U svakoj umjetnosti treba prepoznati trenutak njene istine da se nebi izrodila u vlastitu negaciju. Pogotovo je to važno u umjetnosti koja od početka krenula trijumfalno u svijet sa sigurnošću se kretala od uspjeha do uspjeha a da nikad nije posumnjala u svoje mesijansko poslanje. Nije teško u tome prepoznati naivnu umjetnost nad kojom je Fortuna rasipno prosula svoj rog blagostanja i sreće. Dobrodošlo je dakle ovo razdoblje prepoznavanja i sabranosti kako bi se u tišini i izolaciji razmotrili svi njezini razlozi postanka i uspjeha sva još ona otvorena pitanja koja su ostala nakon njene blistave fešte.
Nije riječ samo o preispitivanju vrijednosti naivne umjetnosti, one su već više ili manje stabilne i provjerene u praksi i teoriji. Trenutak kulminacione točke je redovito i trenutak silaska i postavlja se otvoreno pitanje: kako graditi dalje na kojim povijesnim temeljima. Treba utvrditi prije svega da je naiva prevladala stadij novinske senzacije, ada nije više atraktivni bazar za publiku umornu od svih mogućih spekulacija duha koje su korak pratile (neo)avangardu. Samom činjenicom da se umjetnost vratila figuraciji, naivni je umjetnik izgubio nešto od neodoljive privlačnosti koja je fascinirala najširu publiku. I u ovoj je umjetnosti, neospornog šarma i izvorne ljepote, težište prebačeno isključivo na likovnost. S post modernom počela je trka bez prednosti, s iste startne točke, pod istim uvjetima i to je onaj trenutak istine u naivnoj umjetnosti. Sada se treba dokazati potvrditi.
Kako treba promatrati Marijana Zanoškog u kontekstu ovih teza? Nije li ovo preširoki okvir za ovog tuheljskog poštara? Njegovo današnje zanimanje, očito ni po čemu nije presudan: prisjetimo se da je to nekada bilo zanimanje danas slavnog Ivana Lackovića Croate. Na samom startu, rekao bih, ima Zanoški neznatnu prednost: pred njim su uzori i naiva danas nije ona ista i nepredvidiva pustolovina kao što je to bila nekad. Potaknut sa svojom darovitošću Zanoški je počeo slikati, ali u tome nisu bili presudni primjeri, nego onaj unutarnji i neobjašnjivi diktat. Tko može odgovoriti na pitanje što je darovitost i kakvi je to mehanizmi oslobađaju iz tisućljetnog genetskog mraka? Ovaj je slikarski kod dugo putovao u venama Zanoškijevih da bi se eto, bez najave, nepredvidivo pojavio u Marijanu. Sretna je okolnost da se to dogodilo u trenutku u kojem su postojali svi uvjeti da se ova darovitost oslobodi i potvrdi, da se javi u vrijeme u kojem svatko koji je likovno nadaren može slikati i potvrditi se. Marijan Zanoški pripada onim rijetkim slikarima koje prate priznanja i uspjesi. To razumljivo nije i jedina potvrda darovitosti, ali je svakako njen stimulativni pokretač.
Što i kako slika Marijan Zanoški? U stvaralačkom impulsu ne razlikuje se od bilo kojeg naivnog slikara, nedjeljivo je vezan za svakodnevicu i okolinu koja ga okružuje. Korijenje prodire duboko u zemlju i hrani svoje deblo. Njegova stvarnost nije pogled kroz atelijerski prozor školovanog slikara, on pomno i radoznalo promatra svijet očima djeteta. To je uvijek začuđen i čist pogled bez dioptrije školovanja ili mrene spekulativna promatranja. Imaginarna granica dijeli svijet naivca na njegov seljački interieur i na eksterni pejzaž i u toj njegovoj selekciji nema treće stvarnosti. Duhovni interes i radoznalost Zanoškog, njegova doživljajnost i svjetonazor hermetički su zatvoreni u zagorskom vidokrugu i sve ono izvan ovog kruga izaziva u slikaru sumnju, odbojnost i strah. U svijetu naive ne pobuđuje to samo Zanoški. Nije li, uzet ću jedan egzemplarni slučaj nedavno to potvrdio primoštenski izlet Ivana Generalića koji je, iščupan iz svoje podravske zemlje gubio anatejsku snagu?
Marijan Zanoški, što je logično preuzeo je već uobličen slikarski jezik naive. Prihvatio ga je bez rezerve i izučio svoju slikarsku abecedu na staklu. N a startu je shvati da slikar koji ne svlada (slikarski) jezik nema mogućnost da saopći svoju nemuštu izolaciju. U njegovom je djelu itekako vidljiv taj slijed u razvoju njegovog slikarskog jezika, od dječje nespretnosti na početku do današnje zanatske perfekcije.
U svojim novijim djelima Marijan Zanoški odstupa od podravske (hlebinske) sheme, to je bez sumnje njegova velika prednost, ozbiljna šansa na putu samosvojnosti. U čemu se dakle izdvojio? U načinu slikanja i izboru motiva: sasvim je napustio raniju tipičnu hlebinsku prošlost iz vremena kad je učio na hlebinskoj pismenosti. Njegov zaokret prema tonskom slikarstvu nije bio bez opasnost, a s lakoćom ga je mogao odvesti na put amaterizma. Zanoški je shvati i podredio se zakonitostima slikanja na staklu ali na svoj osobni način. Njegova dijela novije datacije, tematski vezane za tuheljske šumarke i čistine ispunjene svijetlom, nisu ponavljanje podravskih pejzaža po tome su osoban prilog naivnoj umjetnosti. Marijan Zanoški danas je iskusan majstor, slikar koji potvrđuje svoju darovitost, stvaralac koji je osigurao pouzdano mjesto naivi naših dana.
Na otvorenju izložbe slika u Klanjcu, 1992.g. (zabilježeno s audio snimke).
 Ja bih posebno pozdravio ovog našeg slikara koji je iz kruga naive dignuo se sam vlastitim trudom, vlastitim talentom kao slikar, da se dignuo na jedan nivo, da ovom izložbom sa ovim slikama, prezentira galerijske vrijednosti. Gledajte, ako pratite odraz likovnog života kod nas prema vani, prema svijetu, onda ako dođete van, ako kuda god dođete svako pita za našu naivu. Slučajno, naišao sam na jednu knjigu: Priručnik galerija u USA, na brzinu što sam prelistao, našao sam 16 galerija kojom su prezentirani naši naivci, a kod nas su naivci protjerani u geto u galerije naivaca i ni u jednoj galeriji nisu javno zastupljeni. Amateri su oni koji su jedini, koji su na svjetskim izložbama dobili priznanja grand pri a na nekoliko strana svijeta, samo naivci a nijedan akademac. Prema tome moramo konačno doći do toga da objektivno sudimo što je umjetnička vrijednost jedne slike. Nije umjetnička vrijednost slike što ju je načinio taj i taj, nego zato što slika kao takva nosi umjetnički sadržaj, umjetničku vrijednost, na to treba da dođemo. To je misija koju sam si ja uzeo za zadatak da to provedem i vjerujem da ću ikad doživjeti. Mi smo jedina zemlja u kulturnom svijetu koja ocjenjuje slike tko je napravo a ne što je napravio.
Evo, i zato mi je posebno drago, da mogu pozdraviti ovdje, na ovoj izložbi ovog samouka amatera naivca koji se sam izgradio koji se sam digao na jedan nivo da on prezentira slike galerijskih vrijednosti a da mu niko od danas službene likovne administracije, možebit neće priznati a priznat će mu generacije kojima će ostati ono što je on stvorio, jer to je ono što će suditi generacije iza nas a ne ova naša generacija. Zato mladi slikaru ja vam od srca čestitam na tom kakav je rezultat vašim djelima i da ste zaista galerijskom prezentacijom dali ovu izložbu.
|
