U ovoj kratkoj biografiji i bibliografiji Marijana Zanoškog, autor je želio dati presjek njegovog dosadašnjeg likovnog stvaralaštva i osvrte pojedinih likovnih kritičara na njegova likovna ostvarenja. Počevši od najranijih početaka pa do sve zrelijih, likovno sadržajnijih djela.
Boris Pilko
Druga u nizu, svjetloplava hižica u zelenom dvorišću, okružena cvijećem i bregima, točno onakva sa današnjih slika u selu Proseniku pokraj Tuhlja 2. veljače iznjedrila je slikara Marijana Zanoškog.
U osnovnoj se školi počeo družiti s papirom i bojicama a motiva s paše s kravicama i seoskih radova koje je obavljao, bilo je ne pretek. Učitelji (Jasmina i Rudica Tramišak) uočili su nadarenost bosonogog dječaka u likovnoj grupi tuheljske škole. Ideje su sazrijevale a od 1975.g. počelo je ozbiljno. Sjećam se napisa u Vikendu: Marijan Zanoški okružen s prvim slikama u dvorištu kraj kuružnjaka. Neizbježni motiv slika pitoreskog mjesta Tuhlja s i dan crkvenim tornjem i danas krasi domove nekih mještana i ljudi rođenih u ovom kraju. Radovi su nastajali na tavanu njegove zagorske hiže. Bile su to uljane boje na lesonitu a kasnije i na platnu. Uz kistove i boje pomogla mu je tu njegova vesela narav i neizbježna tamburica koja mu je uljepšavala dane i tihe i mirne večeri u selu. Kao poštar od 1971.g. raznoseći uokolo vesele, ponekad i žalosne vijesti, prolazio je krajolicima kroz koje bi mnogi samo prošli i ne primjećujući njihove silne ljepote a on je tu nalazio svoj lajt motiv i neumorno ih prenosio na sliku. Fotografija kojom se također bavio i sam izrađivao crno-bijele fotografije uveliko mu je pomogla u pronalaženju pravih objekata ali najupečatljivije i presudno bilo je vizualno promatranje i življenje u prirodi i prenošenje vlastitih doživljaja na materijalnu podlogu. I zato na njegovim slikama uglavnom dominira pejzaž (veduta i panorama) u raznim oblicima i smjenama godišnjih doba.
Marijana nije zaokupljala samo likovna strana umjetnosti on je prihvaćao dobronamjerne i stručne sugestije kao poticaj za svoj stvaralački rad a o tome nam svjedoči korespondencija s prijateljem, pjesnikom Aleksanderom Sašom Kajfežom profesorom iz Karlovca koji je u svojim pismima riječima opisao ono što je Marijan naslikao: Međutim Vaše ulje na lesonitu s prikazom potočića i šume a ponad krajobraza naslikan rasap svjetla na tmurnom i stuštenom nebu, prepunom kišnih oblaka, koji su se mahom rastvorili da propuste to svijetlo. To je svakako slika kojom ste nadvisili samog sebe zakoračivši pomalo u novi svijet slikanja, onaj nalik na slikarstvo s kraja 19. i prijelaza u čitavu prvu polovinu 20. stoljeća. Paleta je tipična za kišni dan, tmurno nebo, nasuprot tmuši i tami, nešto svjetlija paleta zelene šume, onda radosnije boje potočića i konačno živahan raskoš žutog, jarko žutog cvijeća uz rubove obala ! Krasno ! Prava mala poezija!
Susret oko 1979.g. s tada već poznatim i iskusnim naivnim slikarom Vladom Makarom, presudan je bio za skretanje s lesonita i platna na staklo jer Makar je bio prvi koji ga je uputio na tehniku slikanja na staklu. Od tog vremena nakon početnih teškoća, počinje intenzivnije slikati na staklu, pa su ga tako njegovi rezultati doveli do prvog javnog prikazivanja na smotri likovnih dostignuća, slikara amatera PTT-a i R.O. Marijan Badel u organizaciji Centra za kulturu radničkog sveučilišta Moša Pijade u Zagrebu kad još nije ni slutio kuda će ga ponijeti zagonetni put slikara. Tom prilikom u listu R.O. Marijan Badel izlazi članak o izložbi radnika slikara-amatera u kojem ističe njegovu originalnost. Premda su nas u to doba njegove slike podsjećale na poznate naivce hlebinske manire ili je to možda bilo podsvjesno imitiranje naive, međutim on je bio svjestan da mora izgraditi svoj osobni slikarski stil i rukopis što je i kasnije dokazao. Novinar i slikar Vladek Burić obilazeći po Zagorju kada je za tjednik Svijet pišući reportažu o Tuheljskim Toplicama, zapazio je u dvorcu Mihanović izložene Marijanove slike. U spomenutoj je reportaži između ostalog napisao: Pred njegovim platnima i staklima čovjek osjeti ono što osjeti jedanput ili dvaput u godini: da stoji pred nečim istinski vrijednim.
Prvu samostalnu izložbu postavlja 1981.g. U Kumrovcu u organizaciji Turističkog saveza opčine Klanjec, koji je tada vodila Lidija Jambrešić. Nakon toga slijede izložbe Susret Tuhljana 1985 u Tuhlju i dvorcu Mihanović u Tuheljskim Toplicama.
Kad je prof. Josip Štimac – Zmaj Taborgradski i kaštelan Taborgradski početkom ljeta 1998.g., po preporuci, Ivke Geršić ( tada a i danas nakon njezine smrti, nazvane «narodne učiteljice» gospodične Ivke) pozvao Marijana na postavljanje njegove izložbe slika u Velikom Taboru, istovremeno prof. Nada Grgurić otkriva da se njezin poštar bavi slikarstvom. Bila je to prilika da napiše prvu recenziju u katalogu uz spomenutu izložbu a u kojem stoji: Ovaj talenat nije još do sada dobio priznanje koje mu bez sumnje pripada. Na otvorenju te izložbe biva počašćen prisustvom poznatog akademskog slikara Bojana Stranića i njegove supruge Lidije Stranić, također slikarice koji su među prvima uočili njegovu slikarsku originalnost.
Ubrzo slijedi izložba u Zagrebu u galeriji Zagrebačke banke u Paromlinskoj 2 predgovor katalogu ove izložbe piše uvaženi likovni kritičar Josip Depolo a otvorenje ove izložbe završava s riječima: Pozivam vas da se zajednički vratimo u zemaljski raj, čija nam vrata Zanoški širom otvara. Ovu izložbu tada posjetio je prof. Juraj Lončarević i uskoro poziva i nudi mu ispred Društva pisaca August Šenoa organiziranje izložbe u restoranu Opera u Zagrebu što je i ubrzo ostvareno. Tu se Marijan Zanoški po prvi put susreće s prof. Antunom Bauerom koji je na otvorenju rekao: Mi ne gledamo ove slike već one gledaju nas. Uz pjesnike pisce spomenutog društva, kratkim ali sočnim recitalom svojih pjesama, nastupio je Marijanov sumještanin Vladimir Poljanec – Muž Cesargradski koji je od tadasvojim poetskim i proznim tekstovima stalni pratilac na njegovim izložbama.
Dr. Antun Bauer na izložbi u Klanjcu
U Klanjcu 1991.g. izlaže slike u prostoru Turističkog saveza opčine Klanjec, gdje izložbu organizira Lidija Jambrešić a prof. Snježana Pintarić predgovoru kataloga piše: Marijanove slike nas vode u neke nove pejzaže, tipične samo za njegov slikarski svijet. Na otvorenju je i nazočio i prof. Antun Bauer koji otvarajući ovu izložbu je naglasio: Mi smo jedina zemlja na svijetu, koja ocjenjuje slike, tko je napravio, a ne što je napravio. Krajem iste godine, mr. sc. Josip Kolesarić iz Krapinskih Top-lica, uz Božićni koncert, KUD-a Zlatko Baloković iz Krapinskih iz Krapinskih Toplica, organizira mu izložbu u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Krapinskim Toplicama.
Nakon krače stanke, Marijan Zanoški ponovo izlaže u Zagrebu 1994.g. U galeriji INA-Commercea izložbu mu otvara, Gosp. Marijan Lenac uz prigodno slovo likovnog kritičara Josipa Depola, u kojem on naglašava slikarevu gotovo fotografsku perfekciju. Slijedeće godine 1995.g., kao član likovne grupe KUD-a Tomislav samostalno izlaže u galeriji Glavne zagrebačke pošte u Jurišićevoj 13 u Zagrebu. Izložene slike snimila je Hrvatska televizija a snimku emitirala u emisiji Slikom na sliku s uvodom Tihomira Ladišića a komentarom novinarke kulturne redakcije HTV Oke Rićko. Iz uvoda Tihomira Ladišića izdvajam: Riječ je o rijetko iskrenom i profinjenom slikarstvu za koje nisu potrebne akademske titule, a iz komentara Oke Rićko: Poetski realizam slikarski je jezik Marijana Zanoškog koji u izravnom kontaktu s promatračima u javnom prostoru zagrebačke pošte, ponovo dokazuje magnetizam slikarske vizije.
Marijan i "Muži zagorskog srca"
I u jesen 1996g. izložba ponovo u Zagorju u tada novoobnovljenoj kuriji Gredice (danas u vlasništvu obitelji Vrgoč a nekad dom Ksavera Šandora Gjalski) kod Zaboka i u sklopu manifestacije Dani Ksavera Šandora Gjalskog izložbu organizira Hrvatska udruga Muži Zagorskog Srca na čelu sa stoloravnateljem: mr. sc. Rajkom Furešom dr. med. Mužom, Martinišćansko-Svetojurjevskim Na otvorenju izložbe pod nazivom “Oj Zagorje milo i moje ” Vladimir Poljanec, Marijanov prijatelj i dobar poznavatelj njegovog života i rada, u eseju o njegovom slikarstvu je rekao: Popevke h faurbi i penzlinom spopejvane oude so i himne Proseniku i Tuhlju, Zagorju i celoj Lepoj našoj Horvauckoj Domovini.
Konačno slijedeće godine pred Božić 1997.g, općinski oci općine Tuhelj, pozivaju svog sumještanina i dugogodišnjeg poštara da svojim slikama obogati Božićnu priredbu u osnovnoj školi u Tuhlju. Bila je to prilika da mnogi žitelji Tuhlja i okolice sagledaju jedan dio likovnog stvaralaštva svog poštara. Prof. Nada Grgurić inače dugogodišnja stanovnica Tuhlja isto tako izvrsna poznavateljica Marijanovog opusa u svom govoru na otvorenju izložbe je istaknula: Zanoški s jedne je strane lirik i perfekcionist u pristupu, dok s druge je strane sugestivni kolorist, pritajeno impulzivan u gesti i suspregnuto strastven u doživljaju
Suradnja s dr. Josipom Rubesom slikarom i voditeljem likovne grupe KUD-a Zlatko Baloković u Krapinskim Toplicama urodila je s još jednom izložbom s dr. Rubesom u galeriji, Croatia Lloyd u Zagrebu. Izložbu je otvorio uvaženi likovni stručnjak i kolekcionar prof. dr.sc. Antun Bauer kojom ih je prilikom istaknuo kao, dvojicu velikana suvremene hrvatske likovne umjetnosti.
Zagorski glazbeni festival Zagorska krijesnica 2000 Krapina u Krapini 2000.g. obogaćen je te godine uz glazbeni dio i likovnim sadržajem – izložbom slika Marijana Zanoškog a omotnica audio-kasete ukrašena je reprodukcijom jedne od slika s izložbe. Novinar Ivica Tušek u publikaciji o festivalu napisao je između ostalog: Naslovnica kasete Zagorska krijesnica ove će godine krasiti topli motiv jesenskog pejzaža s jedne od slika zagorskog slikara Marijan Zanoškog. Izbor ne slučajan, jer svojim slikama, stilom poetskog realizma i motivima zagorskog pejzaža, Zanoški ponovo pronalazi zagubljeni ključ naše iskonske veze s prirodom s krajolikom koji nas zaokružuje s dušom ovog podneblja.
Slikarski životopis Marijan Zanoškog bio bi nepotpun kad ne bi spomenuo njegove brojne grupne izložbe. Kao kuriozitet vrijedno je za spomenuti da su mu slike bile izložene u Beogradu te u Biljardi u Cetinju u Crnoj Gori. Po nekoj se izgubio trag pa je i tamo na istoku ostao ovjekovječen (trag) pečat Hrvatskog Zagorja. Jedna od važnijih grupnih izložbi ostvarena je s članovima likovne grupe KUD-a Vilim Galjer U PTT klubu u Jurišićevoj, 1 u Zagrebu 1989.g., kad je prof. Nada Vrkljan Križić napisala predgovor katalogu u kojem je istaknula: Svojim slikama dostiže razinu jednog iskrenog poetskog realizma, te je daleko od puke imitacije « hlebinske manire». Pored sudjelovanja na grupnim izložbama, kojih je najviše bilo sa likovnom grupom KUD-a Zlatko Baloković iz Krapinskih Toplica, na čelu s dr. Josipom Rubesom, sudjelovao je na raznim likovnim kolonijama po Zagorju. Brojni su napisi u novinama, časopisima, (Vikend, Vjesnik, Svijet, Arena Večernji list i HPT vjesnik) te sudjelovanja u radio-emisijama Radio Zagreba i Radija Hrvatsko Zagorje Krapina, kao i prisutnost u raznim TV emisijama npr. u emisiji: Zagorske steze mutne i kalne (Igor Michieli), Dobro jutro Hrvatska (Ivana Vida), Slikom na sliku (Tihomir Ladišić), i Svakodnevica (Drago Kozina). dokazi su o vrijednosti njegovih radova Nekoliko njegovih slika nalazi se u Zbirci Bauer i uvršten je i u reprezentativnu monografiju Čudo Hrvatske naive u izdanju Almateje koje je vlasnik poznati novinar i publicist Ratko Vince.
Zima u Proseniku
Tko zna možda će jednog dana kad više neće raditi kao poštar u selu Proseniku,br, 47 osvanuti galerija Zanoški s bogatim opusom Marijana Zanoškog. Jedna slika na mom zidu dočarava Prosenik iz našeg djetinjstva, put kojim se dolazilou to selo, put koji je vodio u svijet, do jednog velikog uspjeha.
Boris Pilko