Josip Depolo – otvaranje izložbe 1989.g.

Na otvorenju izložbe slika u galeriji, »Zagrebačke banke d.d.« Zagreb, 1989.g.

Na večernjem otvorenju izložbe Marijana Zanoškog ne suočavamo se sa djelima tog zanimljivog slikara, nego i aktualnim stanjem u jednoj umjetnosti koja je potresla svijet sedamdesetih godina i našla se u vrhu zanimanja najvišeg kruga ljubitelja umjetnosti. I, eto, u trenutku u kojem su neki već čuli posmrtno zvono toj umjetnosti, ona se obnavlja iz vlastitog pepela poput legendarnog Feniksa: javlja neočekivano nov i darovit slikar koji potvrđuje da stari hrast nije mrtav: da iz njega izbijaju nove mladice.
Večerašnji izlagač Marijan Zanoški, živi u Tuhlju, po strani od glavnih tokova podravske naive, ali ne i izvan njih, on je, kazat ću slikovito, presadio u svoje Zagorje otpornu i žilavi biljku naive, koja, eto, raste na plodnom tlu svake neškolovane darovitosti. Kako vidimo, uspješno i plodno. I uvijek drukčije. U početku je Zanoški slikao po hlebinskoj formuli: rustični pejzaž pod plaštem snijega. Uglavnom. Ali i u tim ranim motivima već je prisutna ona specifična zagorska konfiguracija pejzaža, pitomog i plahovitog kao u Domjanićevim stihovima. Onaj koji poznaje ambijent u kojem živi Zanoški, odmah će prepoznati ljepotu i poeziju, koja ga okružuje sa svih strana poput nježnog zagrljaja dobre i darežljive zemlje. Živeći zaostalom rezervatu zemaljskog raja, Zanoški ne može slikati prizore pakla. Bilo što drugo.

Posljednjih je godina Zanoški zamijenio vizuru svojih zagorskih bregov detaljima šumaraka i šumskih čistina. Svoje Zagorje ne promatra više kao širokokutnu panoramsku snimku. Minuciozno, poput čipke, plete krošnje stabla koje koja okružuju proplanke osvijetljene reflektorskim svijetlom. Izmjenom klasične hlebinske vedute Zanoški je donekle izmijenio i neke stilske osobine: više ne slika široke plosne površine, stabla više nisi grafička mreža. Strpljivošću poentilista gradi zelene lisnate zastore krošnja, kojima zatvara osvijetljene čistine. U tome očito odstupa od podravske sheme. I time nas upozorava na svoju neovisnost i osobnost. Mi se nalazimo u zaštićenom području naive, osvojeni njezinom neposrednošću i magičnom ljepotom. Pozivam vas da se zajednički vratimo u zemaljski raj, čija nam vrata Zanoški širom otvara.

Komentiraj