Josip Depolo – predgovor kataloga 1989.g.

Predgovor katalogu s izložbe u galeriji »Zagrebačke banke d.d.« Zagreb 1989g.

U svakoj umjetnosti treba prepoznati trenutak njene istine da se nebi izrodila u vlastitu negaciju. Pogotovo je to važno u umjetnosti koja od početka krenula trijumfalno u svijet sa sigurnošću se kretala od uspjeha do uspjeha a da nikad nije posumnjala u svoje mesijansko poslanje. Nije teško u tome prepoznati naivnu umjetnost nad kojom je Fortuna rasipno prosula svoj rog blagostanja i sreće. Dobrodošlo je dakle ovo razdoblje prepoznavanja i sabranosti kako bi se u tišini i izolaciji razmotrili svi njezini razlozi postanka i uspjeha sva još ona otvorena pitanja koja su ostala nakon njene blistave fešte.
Nije riječ samo o preispitivanju vrijednosti naivne umjetnosti, one su već više ili manje stabilne i provjerene u praksi i teoriji. Trenutak kulminacione točke je redovito i trenutak silaska i postavlja se otvoreno pitanje: kako graditi dalje na kojim povijesnim temeljima. Treba utvrditi prije svega da je naiva prevladala stadij novinske senzacije, ada nije više atraktivni bazar za publiku umornu od svih mogućih spekulacija duha koje su korak pratile (neo)avangardu. Samom činjenicom da se umjetnost vratila figuraciji, naivni je umjetnik izgubio nešto od neodoljive privlačnosti koja je fascinirala najširu publiku. I u ovoj je umjetnosti, neospornog šarma i izvorne ljepote, težište prebačeno isključivo na likovnost. S post modernom počela je trka bez prednosti, s iste startne točke, pod istim uvjetima i to je onaj trenutak istine u naivnoj umjetnosti. Sada se treba dokazati potvrditi.
Kako treba promatrati Marijana Zanoškog u kontekstu ovih teza? Nije li ovo preširoki okvir za ovog tuheljskog poštara? Njegovo današnje zanimanje, očito ni po čemu nije presudan: prisjetimo se da je to nekada bilo zanimanje danas slavnog Ivana Lackovića Croate. Na samom startu, rekao bih, ima Zanoški neznatnu prednost: pred njim su uzori i naiva danas nije ona ista i nepredvidiva pustolovina kao što je to bila nekad. Potaknut sa svojom darovitošću Zanoški je počeo slikati, ali u tome nisu bili presudni primjeri, nego onaj unutarnji i neobjašnjivi diktat. Tko može odgovoriti na pitanje što je darovitost i kakvi je to mehanizmi oslobađaju iz tisućljetnog genetskog mraka? Ovaj je slikarski kod dugo putovao u venama Zanoškijevih da bi se eto, bez najave, nepredvidivo pojavio u Marijanu. Sretna je okolnost da se to dogodilo u trenutku u kojem su postojali svi uvjeti da se ova darovitost oslobodi i potvrdi, da se javi u vrijeme u kojem svatko koji je likovno nadaren može slikati i potvrditi se. Marijan Zanoški pripada onim rijetkim slikarima koje prate priznanja i uspjesi. To razumljivo nije i jedina potvrda darovitosti, ali je svakako njen stimulativni pokretač.
Što i kako slika Marijan Zanoški? U stvaralačkom impulsu ne razlikuje se od bilo kojeg naivnog slikara, nedjeljivo je vezan za svakodnevicu i okolinu koja ga okružuje. Korijenje prodire duboko u zemlju i hrani svoje deblo. Njegova stvarnost nije pogled kroz atelijerski prozor školovanog slikara, on pomno i radoznalo promatra svijet očima djeteta. To je uvijek začuđen i čist pogled bez dioptrije školovanja ili mrene spekulativna promatranja. Imaginarna granica dijeli svijet naivca na njegov seljački interieur i na eksterni pejzaž i u toj njegovoj selekciji nema treće stvarnosti. Duhovni interes i radoznalost Zanoškog, njegova doživljajnost i svjetonazor hermetički su zatvoreni u zagorskom vidokrugu i sve ono izvan ovog kruga izaziva u slikaru sumnju, odbojnost i strah. U svijetu naive ne pobuđuje to samo Zanoški. Nije li, uzet ću jedan egzemplarni slučaj nedavno to potvrdio primoštenski izlet Ivana Generalića koji je, iščupan iz svoje podravske zemlje gubio anatejsku snagu?
Marijan Zanoški, što je logično preuzeo je već uobličen slikarski jezik naive. Prihvatio ga je bez rezerve i izučio svoju slikarsku abecedu na staklu. N a startu je shvati da slikar koji ne svlada (slikarski) jezik nema mogućnost da saopći svoju nemuštu izolaciju. U njegovom je djelu itekako vidljiv taj slijed u razvoju njegovog slikarskog jezika, od dječje nespretnosti na početku do današnje zanatske perfekcije.
U svojim novijim djelima Marijan Zanoški odstupa od podravske (hlebinske) sheme, to je bez sumnje njegova velika prednost, ozbiljna šansa na putu samosvojnosti. U čemu se dakle izdvojio? U načinu slikanja i izboru motiva: sasvim je napustio raniju tipičnu hlebinsku prošlost iz vremena kad je učio na hlebinskoj pismenosti. Njegov zaokret prema tonskom slikarstvu nije bio bez opasnost, a s lakoćom ga je mogao odvesti na put amaterizma. Zanoški je shvati i podredio se zakonitostima slikanja na staklu ali na svoj osobni način. Njegova dijela novije datacije, tematski vezane za tuheljske šumarke i čistine ispunjene svijetlom, nisu ponavljanje podravskih pejzaža po tome su osoban prilog naivnoj umjetnosti. Marijan Zanoški danas je iskusan majstor, slikar koji potvrđuje svoju darovitost, stvaralac koji je osigurao pouzdano mjesto naivi naših dana.

Komentiraj